DIR Return Create A Forum - Home
---------------------------------------------------------
FM-Fans
HTML https://fmfans.createaforum.com
---------------------------------------------------------
*****************************************************
DIR Return to: FM-Fans Serijali
*****************************************************
#Post#: 1204--------------------------------------------------
Legende nogometa
By: ruf Date: August 20, 2010, 9:38 am
---------------------------------------------------------
E ovaj serijal očekujem da ćemo svi raditi...
#Post#: 1205--------------------------------------------------
Re: Legende nogometa
By: ruf Date: August 20, 2010, 9:47 am
---------------------------------------------------------
Garrincha
Manuel Francisco dos Santos (28. listopada 1933. - 20.
siječnja 1983.), poznat kao Garrincha (ptičica),
brazilski nogometaš, desno krilo i napadač koji je pomogao
Brazilu da osvoji naslov prvaka svijeta 1958. i 1962. godine.
Životopis
Garrincha je rođen u Pau Grande u četvrti Magé, u Rio
de Janeiru (Brazil), 1933. godine. Rođen je sa lijevom
nogom savijenom prema unutra i desnom nogom koja je bila 6
centimetara kraća i savijena prema van. Ipak to ga nije
spriječilo da postane jedan od najboljih nogometaša svih
vremena, najpoznatiji je zbog svoje eksplozivnosti i
čudesnih driblinga. Mnogi stručnjaci kažu da je
najtalentiraniji nogometaš koji je došao iz Brazila,
prelazeći čak talent koji je pokazivao Pelé.
Karijera
Klupski nogomet
1953. potpisuje za klub Botafogo iz Rio de Janeira. Prvu
utakmicu je odigrao 19. srpnja 1953. U toj utakmici zabio je tri
gola u pobjedi 6-3 protiv nogometnog kluba Bonsucesso. Za
Botafogo je odigrao 581 utakmicu i zabio 232 gola. Igrao je još
za Corinthians (1966), Portuguesa (1967), Flamengo (1968-69),
Olaria (1971-72) - svi iz Brazila i Atletico Junior(1968)- iz
Kolumbije. Poslijednji nastup kao igrač imao je na
Božić 1982. godine.
Brazilska reprezentacija
Odigrao je 60 utakmica za Brazil od 1955. do 1966., igrao je za
Brazil na Svjetskim prvenstvima 1958., 1962. i 1966. godine.
Igrajući za reprezentaciju Brazila izgubio je samo jednu
utakmicu (3-1 poraz od Mađarske) na Svjetskom prvenstvu
1966. To mu je bila zadnja utakmica za Brazil. Zanimljivo je da
Brazil nikad nije izgubio utakmicu u kojoj su on i Pelé zajedno
igrali.
Garrincha je umro kao zaboravljeni heroj 1983. godine u 49
godini života od ovisnosti o alkoholu nakon nekoliko poreznih i
bračnih problema.
Klupske i reprezentativne titule:
O'Higgins Kup: 1955., 1959., 1961.
Rio de Janeiro State Liga: 1957., 1961., 1962.
FIFA World Kup: 1958., 1962.
Oswaldo Cruz Kup: 1958., 1961., 1962.
Roca Kup: 1960.
Tournament Rio - Sao Paulo: 1962., 1964., 1966.
Mexico City's Tournament: 1962.
Paris Tournament: 1963.
Osobne titule:
Najbolji strijelac Svijetskog prvenstva: 1962.
Najbolji igrač Svijetskog prvenstva: 1962.
Pele
Edison Arantes do Nascimento poznatiji po svome nadimku Pelé
(Tres Coraçoes, Brazil, 23. listopada 1940.), brazilski
nogometaš.
Uz Diega Maradonu smatra se najboljim nogometašem u povijesti
nogometa, kojim ga je 1999. godine proglasila FIFA. Usto,
Međunarodni olimpijski odbor, nakon glasovanja provedenog
po nacionalnim olimpijskim odborima, u prosincu 1999. proglasio
ga je jednim od pet najboljih sportaša 20. stoljeća (uz
njega tu su još bili Carl Lewis, Muhammad Ali, Michael Jordan i
Mark Spitz), dodijelivši mu nagradu službenog glasila MOO-a,
"Olimpic Review", i diplomu.
Djetinjstvo
Rođen je u mjestu Tres Coraçoes i odrastao u siromaštvu,
kao i većina brazilskih nogometaša. Svoj je nadimak Pelé
najvjerojatnije dobio po portugalskoj riječi pelado, što
znači bosonog ili pak po dijalektalnom izrazu za dvorište.
Otac Joao Ramos do Nascimento, je također bio nogometaš
poznat pod imenom Dondinho, ali je zbog ozljede morao prekinuti
sportsku karijeru. Vrlo je brzo primijetio da ima nadarenog sina
i učio ga igrati što više lijevom nogom, kako bi i s njom
bio jednako spretan kao i desnom.
S 11 godina uočio ga je umirovljeni brazilski nogometaš
Waldemar de Brito, nazvao je upravu kluba Santos (Santos Futebol
Clube) iz Sao Pauloa, koji su Peléa onda angažirali za
plaću od 6 cruseira. Sa 16 godina Santosov trener ga
ubacuje u prvu momčad i već na prvoj utakmici zabija
gol.
O nadarenom mladiću glasine su se proširile i brazilski
izbornik Silvio Pirila ga je pozvao na utakmicu protiv Argentine
u Rio de Janeiru. Pelé je odmah osvojio navijače pogotkom i
atraktivnim potezima.
Te godine Pelé je za Santos dao 58 pogodaka i dobio poziv za
Svjetsko prvenstvo 1958. u Švedskoj. Tada je imao 17 godina i
tako postao najmlađi svjetski prvak u nogometu. Svojom
koordinacijom pokreta i brzinom je odskakao od prosjeka;
pretrčao bi 100 metara za 11 sekundi, skakao je 650 cm u
dalj i 180 cm u vis. U karijeri je postigao preko 1.200
pogodaka, iako su u tu brojku uračunate i prijateljske
utakmice, kao i golovi postignuti na služenju vojnoga roka. U
ligaškim natjecanjima postigao je ukupno 589 golova u 605
odigranih utakmica.
Roger Milla
Albert Roger Mooh Miller (Yaoundé, 20. svibnja 1952.), poznatiji
kao Roger Milla, bivši je kamerunski nogometaš i
reprezentativac. Bio je jedan od prvih afričkih nogometaša
koji su postali zvijezde na međunarodnoj razini.
Milla je igrao na tri Svjetska prvenstva za Kamerun, a svjetsku
slavu stekao je kada je kao 38-godišnjak postigao četiri
pogotka na Svjetskom prvenstvu u Italiji 1990. i pomogao
Kamerunu u ostvarenju plasmana u četvrtfinale turnira.
Četiri godine kasnije je na Svjetskom prvenstvu u SAD-u u
dobi od 42 godine postao najstariji igrač koji je ikad
nastupio na završnom turniru ovog natjecanja. Na turniru u SAD-u
oborio je i rekord kao najstariji strijelac u povijesti završnih
turnira Svjetskog prvenstva u nogometu, upisavši se među
strijelce tijekom poraza Kameruna sa 6:1 protiv Rusije. Kamerun
je ispao iz turnira nakon prvog kruga natjecanja.
Godine 2006. izabran je za najboljeg afričkog igrača u
posljednjih 15 godina, u izboru CAF-a. Trenutno putuje po
svijetu u ulozi veleposlanika.
Dennis Bergkamp
Dennis Nicolaas Maria Bergkamp (Amsterdam, 10. svibnja 1969.)
umirovljeni je nizozemski profesionalni nogometaš.
Rani život
Rođen je unutar obitelji koje obožava nogomet (toliko da su
mu nadjenuli ime po Denisu Lawu). Tijekom djetinjstva bio je
obožavatelj Glenna Hoddlea, igrača koji je tada igrao za
Tottenham Hotspur
Nogometna karijera
Ajax
Bergkamp je svoje prve korake započeo u Ajaxu gdje je
debitirao u Eredivisie sezone 1986.-87. gdje se pokazao kao vrlo
dobar igrač osvajajući tri puta za redom titulu
najboljeg strijelca u nizozemskoj ligi. 1990. Bergkamp je
osvojio Eredivisie, a 1987. i 1993. Kup nizozemske, 1993. je
osvojio i Nizozemski superkup, te Kup pobjednika kupova 1987. i
Kup UEFA 1992..
Inter
U ljeto 1993. kupuje ga F.C. Internazionale Milano u paru sa
suigračem Wimom Jonkom, njegov transfer koji je stajao 25
milijardi tadašnjih Talijanska lira odmah je hvaljen kao
transfer godine, time je neroazzure učinio kandidatima za
osvajanje naslova. Tijekom sezone Serie A 1993./1994 nije uspio
postići pogodak čak 6 mjeseci, njegove su izvedbe bile
ispod svih očekivanja. Nije se uklopio niti u talijansku
ligu, niti u ekipu koja je strahovala od propadanju u Serie B.
Ostao je u Italiji dvije sezone (svakako dajući svoj veliki
doprinos Interu u osvajanju Kupa UEFA 1994., gdje je postigao 8
pogodaka u 11 utakmica ukljućujući hat-trick protiv
Rapid Bukurešta). Nakon razočaravajućeg iskustva u
Interu kojeg je odveo samo bod od ispadanja u Serie B, prodan je
u Arsenal u Engleskoj
Arsenal
Tijekom jedanaest sezona u Premiershipu pokazao je svu svoju
vrijednost postajući oslonac ekipe i osvajajući
englesku ligu 1998., 2002. i 2004., četiri puta FA kup te
četiri puta Community Shield. 1998. je proglašen najboljim
igračem engleske lige, osvajajući "FWA" i "PFA"
nagradu Premiershipa. Bio je čvrsta napadačka
točka topnika sa Overmarsom prije, a kasnije sa Henryom.
Bergkamp je bio u dva navrat vrlo blizu osvajanja Zlatne lopte,
1992. je završio treći iza van Bastena i Stoičkova, a
drugi 1993. iza Roberta Baggia.
Reprezentacija
Za nizozemsku reprezentaciju odigrao je 79 utakmica postigavši
37 pogodaka. Na Euru 1992., Nizozemska je bila jedna od favorita
jer je bila prvak, a poraz su doživjeli u polufinalu na
jedanaesterce protiv Danske, koja je u nastavku osvojila
prvenstvo pobjedom protiv Njemačke. Bergkamp je napravio
mnoge predstave, a prvenstvo je završio kao najbolji strijelac.
Na Svjetskom prvenstvu 1994. izgubili su u četvrtfinalu od
budućeg prvaka Brazila.I ovaj je puta Bergkamp završio sa
tri pogotka. Na Europskom 1996. Nizozemska nogometna
reprezentacija ispala je u četvrtfinalu, a Bergkamp je
postigao samo jedan pogodak protiv Švicarske. Na Svjetskom 1998.
Nizozemska nogometna reprezentacija je ispala u polufinale na
jedanaesterce od Brazila.Bergkamp je tu postigao tri pogotka. Na
Euru 2000. Nizozemska je izgubila u polufinalu, naravno na
jedanaesterce i to od Italije. U toj su utakmici Nizozemci
uspjeli promašiti čak pet od šest jedanaesteraca. Bergkamp
je tada igrao prekrasan nogomet. Ukratko, najbolji Bergkampovi
rezultati sa reprezentacijom su dva druga mjesta na Euru 1992. i
2000. te četvrto mjesto na Svjetskom 1998..
Strah od letenja
Bergkamp je poznat po svom strahu od letenja. Čini se da se
ovaj strah pojavio tijekom Svjetskog prvenstva u SAD-u 1994.
kada je jedan novinar što je putovao s njim izjavio da je u
avionu bomba čega se Bergkamp silno prestrašio. To je
napravilo mjesta Bergkampovom nadimku Non Flying Dutchman
(Nizozemac koji ne leti). Zbog tog straha Bergkamp je često
preskakao utakmice Arsenala izvan Velike Britanije.
Privatni život
Dennis Bergkamp oženjen je Henritom Ruizendaal s kojom ima
četvero djece: kćeri Estelle, Yasmin, i Saffron i sina
Mitchel. Velik mu je prijatelj Marc Overmars.
Dragan Džajić
Dragan Džajić (Ub, 30. svibnja 1946.) - srpski nogometaš
Džajić je u petnaestoj godini postao član Crvene
zvezde, jer je prethodno sjajno igrao na jednom turniru u
Valjevu i lovci iz velikih klubova su ga odmah zapazili. Kada je
stigao do prve selekcije juniora, samo šest meseci kasnije
prebačen je u prvu momčad. Debitirao je 6. svibnja
1963. u meču protiv titogradske Budućnosti s nepunih
17 godina. Već u narednoj sezoni 1963./64. osvojio je prvu
prvenstvenu titulu i postao predvodnik nove generacije koja je
tri puta uzastopno (1968, 1969. i 1970) i još jednom 1973.
osvajala titulu najboljih u prvenstvu Jugoslavije i četiri
Kupa Jugoslavije.
Za jugoslavensku nogometnu reprezentaciju debitirao je 17.
lipnja 1964. u Beogradu, u utakmici protiv Rumunjske (1:2).
Na Europskom prvenstvu 1968. održanom u Italiji, Džajić je
5. lipnja u Firenci, u meču protiv tadašnjih svjetskih
prvaka Engleza, u trku prevario braniča Wilsona, u
šesnaestercu spustio na koljena kapetana Bobby Moorea i onda
lobovao Banksa koji je vidio loptu tek kada se našla u mreži i
donio Jugoslaviji plasman u finale, koje je kasnije ona, nakon
dvije utakmice, izgubila od Italije. Džajić je postigao gol
za Jugoslaviju u prvoj utakmici, a s 2 gola bio je najefikasniji
strijelac tog Euroskog prvenstva.
Nastupio je na Svjetskom prvenstvu 1974. u Zapadnoj
Njemačkoj, na kome je reprezentacija Jugoslavije na
otvaranju prvenstva igrala neriješeno s tadašnjim svjetskim
prvakom Brazilom i postigla rekordnu pobjedu od 9:1 protiv
reprezentacije Zaira, a Džajić je postigao jedan gol.
Međutim, nakon prolaska u drugu fazu prvenstva,
reprezentativci Jugoslavije nisu ponovili igre kao iz prve faze
i naređali su 3 poraza, pa su se morali vratiti kući.
Dvije sezone (1975. i 1976) proveo je u Bastiji, gdje je za
francuskog prvoligaša odigrao 80 mečeva, vratio se u
Beograd i u Crvenu zvezdu, čiji je dres posljednji put
nosio 28. svibnja 1978. u Mostaru. Za Crvenu zvezdu je odigrao
rekordnih 590 mečeva, postigao 287 golova (od toga 305
prvenstvenih susreta i 113 golova). Za reprezentaciju je igrao
ukupno 85 puta, a njegov rekord je oborio Savo Milošević
2004.
Crvena zvezda je Džajiću 1979. ponudila ulogu
tehničkog direktora kluba s koje je postigao najveće
uspjehe u povijesti Crvene zvezde, osvajanje Kupa prvaka i
Interkontinentalnog kupa 1991. Prvi mandat predsjednika Crvene
zvezde, od 1998. do 2002., u teškim financijskim uvjetima i s
neadekvatinim igračkim kadrom, okončao je s dvije
titule prvaka i dva trofeja u kupu, da bi prihvatio i drugi
mandat na funkciji predsjednika.
Nakon loših rezultata Crvene zvezde i zdravstvenih problema,
Džajić se 2004. povukao s mjesta predsjednika Crvene
zvezde.
Povodom 50. godina UEFE, Nogometni savez Srbije i Crne Gore ga
je 2003. izabrao za najboljeg igrača Srbije u proteklih 50
godina.
#Post#: 1207--------------------------------------------------
Re: Legende nogometa
By: Terry26™ Date: August 20, 2010, 10:16 am
---------------------------------------------------------
Zvonimir Boban (Imotski, 8. listopada 1968.), hrvatski nogometaš
[center]
HTML http://2.bp.blogspot.com/_4xaUi7cQkNo/SW29UKDufKI/AAAAAAAAAPo/qbxzFE8t-ng/s320/zvonimir+boban.jpg[/center]
Legendarni kapetan i igrač hrvatske nogometne
reprezentacije. Igrao je u sredini terena, u dresu s brojem 10.
Uz Roberta Prosinečkog i Aljošu Asanovića Boban je
najbolji vezni igrač kojeg je Hrvatska ikad imala. 1987.
nastupa na U-20 Svjetskom prvenstvu u Čileu gdje osvaja
zlato, a upravo je u finalu izveo poslijednji jedanaesterac u
seriji koji je odlučio pobjednika. Dvostruki je dobitnik
Državne nagrade za šport "Franjo Bučar" kao član
reprezentacije 1998. i osobno 2002.
Klupska karijera
Igrao za klubove:
Dinamo Zagreb (1985.-1991.),
A.S. Bari (1991-1992),
AC Milan (1992-2001.),
Celta Vigo (2001-2002).
Većinu klupske karijere proveo je u AC Milanu, s kojim je
1994. godine postao prvak UEFA-ine Lige prvaka, te je
također osvojio 4 naslova prvaka Italije. Zbog svog
iznimnog doprinosa u uspjesima AC Milana, proglašen je najboljim
stranim igračem u povijesti kluba. Veliku popularnost i
nogometnu veličinu Zvonimira Bobana, najbolje pokazuje
veličanstveni, vjerojatno i najveći, oproštaj od
nogometa 7. listopada 2002. na Maksimiru, kada je Boban okupio
mnoge nogometne legende, a prepun stadion uzvikivao njegovo ime.
Reprezentativna karijera
Član jugoslavenske i hrvatske nogometne reprezentacije za
koju je nastupio 51 utakmicu i postigao 12 golova.
Drugi najbolji igrač (iza Roberta Prosinečkog)
juniorskog svjetskog nogometnog prvenstva u Čileu.
Vodio vatrene kao kapetan na EP u Engleskoj 1996.. i do
trećeg mjesta na SP 1998. u Francuskoj.
Zanimljivosti
Nije prošao zahtjeve Hajdukovih skauta - nije im kao igrač
puno obećavao i "imao je pretanke noge".
Poznat po "domoljubnom" skok-udarcu na jugo-milicajca,
braneći Dinamova navijača od premlaćivanja, dok
su u isto vrijeme navijači Crvene zvezde nekažnjeno
divljali po stadionu na Maksimiru.
Hrvatski radijski sportski komentator Ivo Tomić ga je u
svojim prijenosima nazivao "zagrebački nogometni ban Zvone
Boban" (nakon što se koncem 1980-ih smjelo više govoriti o banu
Jelačiću).
*****************************************************