DIR Return Create A Forum - Home
---------------------------------------------------------
FM-Fans
HTML https://fmfans.createaforum.com
---------------------------------------------------------
*****************************************************
DIR Return to: FM-Fans Serijali
*****************************************************
#Post#: 1189--------------------------------------------------
Dinamo Zagreb - Nekada i sada...
By: ruf Date: August 19, 2010, 7:38 am
---------------------------------------------------------
Nogometni klub Dinamo Zagreb jedan je od dva najpopularnija
hrvatska nogometna kluba. Od osnutka Republike Hrvatske
najtrofejniji je klub u državi. Nadimci kluba su:
zagrebački plavi, modri, plavi lavovi, purgeri. Maskota
kluba je lav Maksi. Dinamo je poznat po svojim vjernim i
fanatičnim navijačima Bad Blue Boysima. Domaće
utakmice klub igra na stadionu Maksimir.
NK Dinamo je osnovan 9. lipnja 1945. odlukom komunističkih
vlasti koje su ukinule prijeratne hrvatske klubove. Dinamo
nastavlja tradiciju najtrofejnijeg i najpopularnijeg
zagrebačkog kluba prije 2. svjetskog rata HŠK
Građanski koji je osnovan 26. travnja 1911. Od njega je
Dinamo preuzeo plavu boju dresova te nadimak purgeri.
Većina igrača Građanskog je prešla u novoosnovani
klub zajedno sa trenerom Martonom Bukovijem, a od 1969. i grb je
vrlo sličan grbu Građanskog.
Najveći rival je splitski Hajduk. Dinamo i Hajduk igraju
Vječni derbi oko prestiža u Hrvatskoj. Do danas su odigrali
180 utakmica u svim natjecanjima, a Dinamo je pobjedio 72 puta.
U bogatoj povijesti osvojeno je 16 naslova prvaka te 17
nacionalnih kupova. Dinamo je jedini hrvatski klub koji uspio
osvojiti neki europski trofej, Kup velesajamskih gradova 1967.
godine, preteču Kupa UEFA-e.
Klub je od osnivanja sportski simbol grada Zagreba. Procjene na
osnovi nekih anketa govore da od 33% [1] do 36% [2] građana
Hrvatske navija za Dinamo. Najviše odigranih utakmica, 802, za
Dinamo ima Dražen Ladić, a najbolji strijelac je Igor
Cvitanović sa 304 postignuta gola. Najduže je bio kapetan
Tomislav Crnković. Dinamo je aktualni hrvatski prvak.
Povijest
Klub nastavlja tradiciju Prvog hrvatskog građanskog
športskog kluba (Građanski) utemeljenog u travnju 1911.
godine. Pod tim nazivom nastupao je do svibnja 1945. godine, a
potom je rasformiran odlukom nove komunističke vlasti, a
sva bogata pismohrana je vandalski uništena. Umjesto
Građanskog utemeljeno je tada Fiskulturno društvo Dinamo, a
pet godina kasnije osamostaljuje se njegov nogometni klub.
Godine 1991. klub mijenja naziv u HAŠK Građanski, 1993. u
Croatia, a u veljači 2000. vraćen je naziv Dinamo.
U prostorijama Elektre u Gundulićevoj ulici, osnovan je 9.
lipnja 1945. godine Dinamo. Klub je dobio ime po uzoru na
moskovski Dinamo. Ondašnji zagrebački sportski komesar
Ivica Medarić, koji je najprije igrao u HAŠK-u, potom i u
Građanskom, je predložio ime Dinamo koje je prihvaćeno
zbog bliskih odnosa sa SSSR-om.
Nakon osnivanja klubu su pristupili svi najbolji i
najpopularniji igrači Građanskog: Urch, Wölfl,
Kokotović, Lešnik, Cimermančić, Pleše,
Antolković, Belošević, Jazbinšek, Reiss, te njegovi
juniori: Bučar, Ferković, Martinec, Kukec, Gereš,
Čonč i Režek te trener Márton Bukovi. Od igrača
HAŠK klubu su pristupili Čajkovski, Kacian, Lojen,
Peričić. Od njih samo je Čajkovski dugo ostao u
Maksimiru - čak jedanaest godina. Dinamo je od
Građanskog naslijedio plavu boju dresova i status
najpopularnijeg zagrebačkog nogometnog kluba, nadimak
purgeri, navijačku bazu, a od 1969. i grb je vrlo
sličan grbu Građanskog.
U razdoblju nakon 2. svjetskog rata bio je glavni predstavnik
zagrebačkog nogometa te jedan od četiriju
najuspješnijih klubova u SFRJ uz splitski Hajduk te beogradske
klubove Crvena zvezda i Partizan koji su zbog dominacije u
jugoslavenskom nogometu dobili naziv velika četvorka.
Osvojio je jugoslavenska prvenstva 1948., 1954., 1958., 1982. i
kupove 1951., 1960., 1963., 1965., 1969., 1980. i 1983.
Iako je u 1960-im godinama imao daleko najbolju momčad u
Jugoslaviji nije uspio osvojiti niti jedan naslov. Tome je
svakako pridonjelo što je bio hrvatski klub te je postao ono što
komunistički vlastodršci nikako nisu željeli - simbol
hrvatstva, baš kao što je to bio Građanski u Kraljevini
Jugoslaviji. Iz toga je vremena anegdota da u je u statutu
Jugoslavenskog nogomentog saveza zapisano u prvom članku da
Dinamo ne smije postati prvak. Drugi članak glasi: Ako se
to ipak dogodi primjenjuje se članak prvi.
Dinamo je bio dugo vremena jedini jugoslavenski klub koji je
osvojio jedan od europskih kupova: Kup velesajamskih gradova
1967. nakon pobjede u finalu nad Leeds Unitedom, a prije toga je
eliminirao njemački Eintracht Frankfurt, talijanski
Juventus, rumunjski Dinamo Bukurešt, škotski Dunfermline,
čehoslovački Spartak Brno. Godine 1963. bio je
finalist istog natjecanja izgubivši u istom natjecanja od
španjolske Valencije.
Nakon 24 godine čekanja Dinamo osvaja svoj četvrti
naslov u Jugoslaviji 1982. predvođen legendarnim trenerom
Ćirom Blaževićem i igračima Zajecom,
Kranjčarom, Mlinarićem, Deverićem i Vlakom.
Mnogobrojni igrači slavne 82' generacije postali su idoli
navijača i legende kluba. Dinamo je te godine imao više od
40 000 članova, najviše u Europi iza slavne Barcelone.
Godine 1991. klub, protivno volji navijača mijenja naziv u
HAŠK Građanski, a 1993. u Croatia Zagreb. Bio je to potez
kojim je tadašnji hrvatski politički vrh predvođen
predsjednikom Franjom Tuđmanom želio distancirati od
komunističke prošlosti i naziva kluba. Tuđman je
uspješnim nastupom kluba u Europi, kojeg su državne tvrtke
obilno financirale, pod imenom Croatia želio promovirati
novostvorenu hrvatsku državu. Navijači Dinama osobito Bad
Blue Boysi žestoko se protive i zahtjevaju vraćanje imena
Dinamo. U drugoj polovici devedesetih Dinamo osvaja pet
hrvatskih prvenstava u nizu: 1996., 1997., 1998., 1999. i 2000.
Pod vodstvom Otta Barića 1997. ponio je titulu s 81 od 90
mogućih bodova i s 21 bodom ispred drugoplasiranog Hajduka.
U dva navrata 1998. i 1999. godine igra Ligu prvaka. Godine
1998. nakon pobjede nad Celticom u trećem pretkolu, u
skupini s Ajaxom, Olympiakosom i Portom, Dinamo završava kao
drugi iza Olympiacosa s 8 bodova, dvije pobjede i dva poraza.
Godine 1999. u skupini s Manchester Unitedom, Olympiqueom iz
Marseillea i Sturmom iz Graza završava kao posljednji s pobjedom
i dva remija.
U veljači 2000. godine na Valentinovo, nakon višegodišnje
borbe navijača, vraća se ime Dinamo. Početak
novog stoljeća obilježen je teškom financijskom situacijom
i dugovima prema bivšim igračima. Predsjednik Dinama 2000.
postaje Mirko Barišić. Situacija se polako stabilizira.
Dinamo 2003. osvaja prvenstvo ali pokušaji proboja u Europi
redovito završavaju uvjerljivim porazima. U trećim
pretkolima Lige prvaka 2000. poražen je od Milana, 2003. od
Kijevskog Dinama, 2006. od Arsenala, 2007. od Werdera iz Bremena
i 2008. od Šahtara iz Donjecka. U tri navrata, 2004., 2007. i
2008. godine modri nastupaju u skupinama Kupa UEFA.
Nakon najlošijeg prvenstvenog rezultata u neovisnoj hrvatskoj
državi, igranja u Ligi za ostanak, 2005. godine, Dinamo
doživljava oporavak u narednoj sezoni predvođen trenerom
Josipom Kužeom te uvjerljivo osvaja prvenstva 2006., 2007. i
2008. godine. Predvođen Brankom Ivankovićem kao
trenerom, u prvenstvu 2006./07 od 99 mogućih osvaja 92 boda
uz 30 pobjeda u 33 kola. Od 14. kola sezone 2006/07 do 8. kola
2007/08 nanizao je 28 uzastopnih pobjeda u 1. HNL, a između
ožujka 2006. i veljače 2008. 29 pobjeda zaredom na
domaćem terenu. S takvim dostignućima, Dinamo je
zadnjih godina statistički najuspješnija momčad u
europskom nogometu.
Dinamo je jedini hrvatski klub koji je osvojio neki od europskih
kupova. Zbilo se to 1967. kada je Dinamo osvojio Kup
velesajamskih gradova protiv engleskog Leeds Uniteda ,
četiri godine kasnije od poraza u finalu istog natjecanja
protiv Valencije.
Te sezone je Dinamo igrao fantastično. U studenom 1966.
Dinamo je u Srednjoeuropskom kupu, koji se igrao u isto vrijeme
kao i Kup velesajamskih gradova, porazio jaki A.C. Milan sa
Schnellingerom, Riversom, Amarillom, Sormanijem. Slaven Zambata
je zabio jedini pogodak na utakmici. U veljači 1967. u
prijateljskoj utakmici u Glasgowu, pred više od 65.000
navijača, Dinamo je ponovno golom Zambate pobijedio snažni
Celtic, momčad koja će nekoliko mjeseci kasnije
postati prvak Europe.
Početak sezone pokazao je da sreća obično prati
hrabre, jer bez sreće Dinamo ne bi prošao ni prvo kolo.
Nakon 0:2 i 2:0 protiv Spartaka iz Brna, modre je spasio
ždrijeb, odnosno novčić i spretnost kapetana Zambate.
Naime nakon što je sudac bacio novčić Zambata i ostali
igrači su počeli skakati od sreće i potpuno
zbunili suca i protivnika. Ni do danas se ne zna na čiju je
stranu odlučio novčić. Od tada je fortuna
očito okrenula leđa modrima jer od tada, više od 40
godina, nisu prezimili u Europi. U drugom kolu mučili su se
i sa škotskim Dunfermlineom (2:4 i 2:0), a u trećem
strepili i protiv rumunjskog Dinama (1:0 u Pitestiju i 0:0 u
Maksimiru).
U četvrtfinalu Kupa velesajamskih gradova Stara dama se
jedina izvukla, u Torinu, gdje su Zagrepčani, s dva pogotka
Jukića, sve do posljednjih trenutaka vodili s 2:1. Poraz
Juventusa od 3:0 u Zagrebu bio je najveći europski poraz u
tri sezone što ga je doživio talijanski velikan. Golove su
zabili Novak, Mesić i Rudi Belin.
U polufinalu je njemački Eintracht Frankfurt dolazio u
Zagreb s ogromnom prednosti od 3 gola iz prve utakmice. Ipak
veličanstvenom predstavom pred punim Maksimirom Dinamo je
pobijedio 4:0. Briljantno je odigrao Stjepan Lamza, a golove su
postigli Slaven Zambata u 14. minuti, Marijan Novak u 16., Josip
Gucmirtl u 87. te napokon nakon 102 minute igre iz
jedanaesterca, koji je iznudio Lamza, gol postiže Rudi Belin.
Pohvat protiv Eintrachta, 14. lipnja 1967., ostvarili su:
Škorić, Blašković, Brnčić, Mesić,
Belin, Ramljak, Novak, Gucmirtl, Zambata, Lamza i Rora.
U finalu je srušen i veliki Leeds United sa Sprakeom, Bremnerom,
Grayem, 0'Gradyjem i - Jackijem Charltonom. Plavi su 30.
kolovoza 1967. u prvoj utakmici postigli odlučujuću
prednost od dva gola. Strijelci su bili mladi
devetnaestogodišnji Marijan Čerček i Krasnodar Rora. U
uzvratu su Englezi pokušali na svom terenu dostići Dinamovu
prednost ali nisu mogli slomiti obranu predvođenu Zlatkom
Škorićem, Mladenom Ramljakom i Filip Blaškovićem.
Bio je to datum koji će zlatnim slovima biti upisan u
povijest hrvatskog nogometa: 6. rujna 1967. Tadašnji predsjednik
FIFA-e Sir Stanley Rous predao je trofej kapetanu i najboljem
strijelcu Dinama Slavenu Zambati. Momčad koja je ostvarila
taj sjajan uspjeh: Slaven Zambata, Zlatko Škorić, Branko
Gračanin, Filip Blašković, Rudolf Belin, Denijal
Pirić, Krasnodar Rora, Marijan Čerček, Marijan
Brnčić, Mladen Ramljak, Josip Gucmirtl, Stjepan Lamza.
Treneri su bili Branko Zebec i Ivica Horvat
Dres Dinama tradicionalno je tamno plave boje. Rezervni dres je
bijeli, a u novije vrijeme je zamijenjen srebrnom varijantom.
Godine 2007. novi dobavljač sportske opreme Diadora po prvi
put u Dinamovoj povijesti je prezentirala narančasti dres
za gostujuće utakmice. Grb Dinama je okruglog oblika
podijeljen kosom crtom popola. Na desnoj strani nalazi se na
plavoj podlozi malo tiskano slovo d bijele boje sa zlatnim
obrubom. Na lijevoj strani nalazi se hrvatski povijesni grb. Grb
je obrubljen zlatnom bojom, no u zadnjih par godina,koristi se i
srebrna varijanta. U uporabi je od 1969. kada je zamijenio stari
grb u obliku štita, a inspiracija mu je bio grb Građanskog.
Iako je Dinamo kroz povijest pratila vojska navijača prva
organizirana grupa pojavila se tek 80-ih godina. Nekolicina
najvjernijih i najzagriženijih navijača plavih osnovala je
po uzoru na inozemne grupe navijačku grupu Bad Blue Boys.
Naziv grupe inspirirao je, u to vrijeme vrlo popularni film Bad
Boys sa Seanom Pennom u glavnoj ulozi.
Od osnutka 17. ožujka 1986. godine na utakmici s Hajdukom u
Splitu bodre Dinamo u velikom broju kako na domaćim tako i
na gostujućim utakmicama. Tijekom godina, unatoč
brojnim incidentima, postali su zaštitni znak kluba zbog svoje
vjernosti i fanatičnog navijanja. Na domaćim
utakmicama smješteni su na sjevernoj tribini maksimirskog
stadiona.
Ujedinjeni su u Udrugu navijača Dinama sa sjedištem u
Draškovićevoj ulici u Zagrebu i Klub navijača Bad Blue
Boys. Kao maskotu grupe prihvatili su buldoga, a himna grupe je
pjesma Dinamo ja volim. Izdavali su fanzin posvećen njima
Ajmo plavi, a u prosincu 2006. godine pokrenut je fanzin Dinamov
sjever kao službeno glasilo Udruge navijača Dinama. Izdaju
video materijal, a imaju i internet stranicu.
Popularnost
Dinamo je kroz povijest uvijek imao veliku vojsku navijača
kako diljem Hrvatske i BiH tako i širem svijeta. Dinamo su u
Jugoslaviji uglavnom simpatizirali Hrvati budući da je i
bio jedan od simbola hrvatstva. GfK-Hrvatska proveo je 2005.
istraživanje kolika je popularnost nogometnih klubova u
Hrvatskoj. Približno 33% ispitanika je navelo da navija za
Dinamo što je otprilike 1 500 000 ljudi, trećina ljudi
navela je da navija za druge hrvatske klubove, a druga
trećina da ih nogomet ne zanima te ne navijaju ni za koga.
Godine 2008. ponovno je provedeno istraživanje, a 36% ispitanika
je navelo Dinamo kao klub za koji navija.
Dinamo je najpularniji klub u Zagrebu, Sjevernoj, Središnjoj
Hrvatskoj i Slavoniji, ukratko u Panonskoj Hrvatskoj. U
istraživanju je uključeno samo područje Republike
Hrvatske tako da je broj navijača širom svijeta vjerojatno
još i veći. Dinamo velik broj navijača ima u susjednoj
BiH posebice u dijelovima gdje žive Hrvati poput zapadne
Hercegovine, dijelova Srednje Bosne i bosanske Posavine. U
inozemstvu navijači Dinama u većem broju žive u
Austriji, Švicarskoj i Njemačkoj te u SAD-u, Kanadi i
Australiji.
Stadion Maksimir je najveći nogometni stadion u Zagrebu na
kojem domaće utakmice igra NK Dinamo. Nazvan je prema
gradskom kvartu u kojem se nalazi. Prvotnim igralištem se služio
HAŠK od 1912. godine, a 1948. na služenje ga je dobio Dinamo.
Klub je uskoro na igralištu podigao zgradu, nasipe za stajanje,
a na zapadnom dijelu malenu tribinu. Prvu utakmicu Dinamo je na
Maksimiru odigrao 1948. godine s beogradskim Partizanom.
Postojeći stadion se počeo graditi 1952., a
projektanti su bili arhitekti Vladimir Turina, Eugen Ehrlich i
Franjo Neidhardt. U prvoj dionici gradnje 1954. dovršene su
atletska staza i zapadna tribina. Sjeverna tribina podignuta je
1955., a u trećoj dionici izgrađeni su zapadni ulaz,
blagajna, sanitarni čvor na zapadu te žičana ograda
oko stadiona. U četvrtoj etapi gradnje izgrađena je
1961. istočna tribina, koja ujedno natkriva zapadnu tribinu
pomoćnog igrališta te je postavljena rasvjete. Gradnja
južne tribine je započela 1964., a završila 1969. Uprava
Dinama preselila se 1972. iz prostorija u Haulikovoj ulici u
prostorije na stadionu.
Godine 1974. na stadionu je uvedena nova rasvjeta, a 1998.
počelo je opsežno preuređenje stadiona: srušene su
sjeverna tribina te zapadno, istočno i južno stajanje, a
dograđena je zapadna tribina i sagrađena nova sjeverna
tribina čime je narušen prvotni izgled stadiona. Zbog
nerealnih planova i nedostatka sredstava radovi nisu završeni,
pa se stadion u 2000-ima koristi u nedovršenom stanju.
Prije uvođenja sjedalica na zapadnu i istočni tribinu,
kapacitet stadiona je bio 64.000 gledatelja, a u 2000-ima
stadion može primiti 40.000 gledatelja. Na maksimirskom stadionu
igrane su utakmice Europskog prvenstva 1976. godine, a na njemu
je većinu utakmica odigrala hrvatska reprezentacija od
1990.; danas se njime redovito koristi i upravlja NK Dinamo.
Dinamova nogometna škola nosi ime po dvije legende
zagrebačkog nogometa: Ici Hitrecu i Ratku Kacianu. Ico
Hitrec je po mnogima bio najbolji zagrebačke nogometaš
prije 2. svjetskog rata. Bio je vođa napada HAŠK-a. Kao
jedan od prvih hrvatskih internacionalaca, karijeru je nastavio
u švicarskom Grasshoppersu, a Kicker, tada najveći sportski
list Europe, uvrstio ga je u najbolju momčad Starog
kontinenta.
Bio je i prvi tehnički referent Dinama 1945., u čijoj
su se radnoj sobi, u Električnoj centrali, u
Gundulićevoj ulici, okupljali najistaknutiji igrači
Građanskog razgovarajući o stvaranju novog kluba plave
boje. Ratko Kacian je, igrajući s Hitrecom, bio prvak s
HAŠK-om 1938., a deset godina kasnije sudjelovao je u osvajanju
prvog Dinamovog naslova prvaka. Sadašnji direktor nogometne
škole je Romeo Jozak.
Nogometna škola je 2004. godine dobila Trofej podmlatka, najvišu
nagradu Hrvatskog nogometnog saveza.
Rivalitet sa 'splitskim bilima'
Detaljniji članak o temi: Vječni derbi
Vječni derbi hrvatskog nogometa između splitskog
Hajduka i zagrebačkog Dinama je najveće i
najznačajnije suparništvo između dvaju klubova u
Hrvatskoj. Iako bi pravilnije bilo reći rivalitet, ime
derbi se udomaćilo, tako da se susreti ta dva kluba
nazivaju Vječni derbi. Suparništvo splitskih bilih i
zagrebačkih plavih traje od 1924. godine kada su Hajduk i
Građanski odigrali prvu utakmicu.
Građanski i Hajduk su odigrali 27 derbija, a od 1946.
godine odigrano je 180 derbija u prvenstvu, kupu i superkupu.
Dinamo je zabilježio 72 pobjede, Hajduk 64, a 44 utakmice su
završile neodlučenim rezultatom. Od osamostaljenja Hrvatske
odigrano je 77 derbija. Dinamo je zabilježio 32 pobjede, Hajduk
28, a 17 puta utakmica je završila bez pobjednika.
Transferi sezone 2010./11. (ljeto)
Došli:
Dario Šimić - slobodan igrač
Leonard Mesarić - Lokomotiva
Arijan Ademi - Šibenik
Almir Bekić - Sloboda Tuzla
Ante Rukavina - Panathinaikos
Otišli:
Ivica Vrdoljak - Legia Varšava
Robert Kovač - umirovljen
Mario Mandžukić - Wolfsburg
Ivan Turina - AIK Stockholm
Na posudbi:
Matej Bagarić - Lokomotiva
Tomislav Havojić - Lokomotiva
Krunoslav Hendija - Lokomotiva
Ivan Herceg - Lokomotiva
Matej Jelić - Lokomotiva
Ivan Kelava - Lokomotiva
Mirko Kramarić - Lokomotiva
Mate Maleš - Lokomotiva
Mario Musa - Lokomotiva
Dalibor Pandža - Lokomotiva
Ivan Peko - Lokomotiva
Josip Pivarić - Lokomotiva
Mateo Poljak - Lokomotiva
Gheorghe Andronic - Lokomotiva
Emiljano Vila - Dinamo Tirana
Arthur Gaskell, 1923-1924.
Josef Brandstätter, 1925-1926.
Imre Pozsonyi, 1926-1928.
James Donnelly, 1929-1931.
Giury Molnar, 1932.
Robert Haftl, 1933-1935
Marton Bukovi, 1935-1945.
Branko Kunst, 1945.
Marton Bukovi, 1945-1947.
Mirko Kokotović, 1947.
Karl Mütsch, 1948.
Bruno Knežević, 1948-1949.
Bernard Hügl, 1950-1952.
Milan Antolković, 1952-1953.
Ivan Jazbinšek, 1953-1955.
Bogdan Cuvaj, 1956.
Milan Antolković, 1957.
Gustav Lechner, 1957-1958.
Milan Antolković, 1959-1960.
Marton Bukovi, 1960-1961.
Milan Antolković, 1961-1964.
Vlatko Konjevod, 1964-1965.
Branko Zebec, 1965-1967.
Ivica Horvat, 1967-1970.
Zlatko Čajkovski,1970-1971.
Dražan Jerković, 1971-1972.
Stjepan Bobek, 1972.
Domagoj Kapetanović, 1973.
Ivan Marković, 1973-1974.
Mirko Bazić, 1974-1977.
Rudolf Belin, 1977-1978.
Vlatko Marković, 1978-1980.
Ivan Marković. 1980.
Miroslav Blažević, 1980-1983.
Rudolf Belin, 1983.
Vlatko Marković, 1983.
Branko Zebec, 1984.
Tomislav Ivić, 1984-1985.
Zdenko Kobeščak, 1985.
Miroslav Blažević, 1986-1988.
Josip Skoblar, 1988-1989.
Rudolf Belin, 1989.
Josip Kuže, 1989-1990.
Vlatko Marković, 1990-1991.
Zdenko Kobeščak, 1991-1992.
Vlatko Marković, 1992.
Miroslav Blažević, 1992-1994.
Ivan Bedi, 1994.
Zlatko Kranjčar, 1994-1996.
Otto Barić, 1996-1997.
Marijan Vlak, 1997-1998.
Zlatko Kranjčar, 1998.
I. Bedi / H. Braović, 1998.
Velimir Zajec, 1998-1999.
Ilija Lončarević, 1999.
Osvaldo Ardiles, 1999.
Marijan Vlak, 1999-2000.
Hrvoje Braović, 2000-2001.
Ilija Lončarević, 2001-2002.
Marijan Vlak, 2002.
Miroslav Blažević, 2002-2003.
Nikola Jurčević , 2003-2004.
Đuro Bago, 2004.
Nenad Gračan, 2004.
Ilija Lončarević, 2005.
Zvjezdan Cvetković, 2005.
Josip Kuže, 2005-2006.
Branko Ivanković, 2006.-2008.
Zvonimir Soldo, 2008.
Branko Ivanković, 2008.
Marijan Vlak, 2008.-2009.
Krunoslav Jurčić, 2009. - 2010.
Velimir Zajec, svibanj 2010. - kolovoz 2010.
Vahid Halilhodžić, kolovoz 2010.
Nadam se da će i ovaj treći serijal biti čitan i
komentiran....
*****************************************************