URI:
   DIR Return Create A Forum - Home
       ---------------------------------------------------------
       Balkan Working Dog
  HTML https://balkanworkingdog.createaforum.com
       ---------------------------------------------------------
       *****************************************************
   DIR Return to: - Istorija
       *****************************************************
       #Post#: 151--------------------------------------------------
       Psi u drevnim kulturama
   DIR By: Orijana
       Date: September 26, 2013, 4:44 am
       ---------------------------------------------------------
       Ukoliko pas nije kao što to poslovica tvrdi "najbolji
       čovekov prijatelj‚ on je svakako jedan od najstarijih.
       Čovek i pas bili su partneri u lovu i životni saputnici
       pored vatre hiljadama godina. Ipak imali su veću ulogu u
       drevnim religijama i mitologiji nego što imaju u današnjim.
       Psi u drevnom Egiptu - U slavu Boga sa druge strane
       Pas je postigao svoju prvu veliku slavu među ljudima u
       Egiptu. Naši četvoronožni prijatelji su igrali toliko važnu
       ulogu u svakodnevnom životu da su inkorporirani u religiju. Bog
       "sa druge strane" Anubis je prikazan sa glavom psa (mada se
       danas vode polemike da li je u pitanju šakal) i nije bilo
       neobično da se na sarkofazima kraljeva nalaze figure pasa
       kao simbol vodiča i zaštitnika na večnom putovanju
       kroz zagrobni život.
       U drevnom Egiptu čak je i porodičan pas smatran kao
       bitan deo kulture. Porodica bi oplakivala ljubimca kao gubitak
       deteta. Preminuli ljubimci iz dovoljno imućnih porodica bi
       bili mumificirani i poslati u zagrobni život sa svim svojim
       ovozemaljskim stvarima, kao i ljudi. Faraoni su takođe
       sahranjivani sa svojim psima kako bi nastavili konačni put
       zajedno. Vekliki broj mumija pasa u blizinni grada Hrdai-ja (od
       strane Grka nazvan Cynopolis ili "Grad pasa") stoji kao tihi
       testament veze i ljubavi izmedju pasa i njihovih Egipatskih
       gospodara.
       Drevna egipatska reč za psa bila je "iviv" i odnosila sa na
       zvuk psećeg lajanja. Zahvaljujući pronađenim
       artefaktima znamo mnogo imena pasa poput Hrabri, Pouzdani,
       Antilopa, Crni pa čak i Peti.  Egipćani su toliko
       voleli svoje pse da su prva civilizacija na svetu koja je uvela
       zakon po kome su oni okrutni prema njima bili strogo kažnjavani.
       Mnoge slike i hijeroglifi prikazuju pse uključene u
       priče svakodnevnog života Egipćana. U praistorijskom
       Egiptu dosta pre uspona prve dinastije ljudi i psi su lovili
       zaajedno. Juna 2000te godine Džordž Kaninsitam (George
       Cunninsitam) je u blizini Ain Sokhna puta (40 kilometara
       jugositočno od Kaira) otkrio pećinske crteže od kojih
       najstariji datiraju 4000 pre nove ere i jasno prikazuju muškarca
       i ženu kako love rame uz rame sa svojim psima.
       Naučnici i poštovaoci su željni da otkriju koja rasa je
       portretirana u Egipatskoj umetnosti. Počev od
       predinastijskog perioda najčišće se prikazuje tip hrta
       sa šiljatim uspravnim ušima, kratkog kovrdžavog repa. Ovaj pas
       se se navodi kao Faraonski pas, Ibiški pas ili Basenji. Ipak po
       novijim DNA istraživanjima ostataka iz tog perioda Faraonski i
       Ibiški pas su modernije rase dok se Basenji može klasifikovati
       kao "prastara rasa drevnog Egipta".
       Psi u Antičkoj Grčkoj - Uspon mitologije
       Za razliku od Egipćana koji su napredovali tiho i u
       poluizolaciji Grci su bili produkt gusto naseljenih i ka
       trgovini usmerenih kultura mediterana i Bliskog istoka. Život je
       bio konkurentan a zemlja je dolazila po visokoj ceni. Ipak i u
       takvom okruženje psu su našli svoje mesto, najpre kao miljenici
       Helenske aristokratije zahvaljujući baš trgovini sa
       Egiptom, a kasnije i kao ljubimci običnog naroda.
       Jedan od interesantnih uloga je bila otkrivanje jeste li ili
       nije osoba u nesvesti. Naime kada bi pojedinac kolabirao ukoliko
       je u pitanju padanje u nesvetst pas bi lajao i maho repom.
       Ukoliko je pak u pitanju smrtni slučaj pas je dresiran da
       stoji nepomično i ne daje ni glasa od sebe.
       Može se reći da se psi drevne Grčke dele na tri tipa.
       Molos koji je dobio naziv po plemenu Molosian sa Severa
       Grčke koje ga je načinilo poznatim, je predak
       današnjeg mastifa. Vekovima poznat kao ultimativni pas rata,
       veliki, snažan, pametan i neustrašiv. Grci su ove gigante
       koristili za nešto poput konjice. U retkim periodima mira molosi
       su branili stada od vukova. Ove životinje su najveći deo
       svog života provodile napolju te se i nisu smatrali ljubimcima
       vec više radnom snagom. Drugi tip su krasile brzina i
       istrajnost, te su lako preuzeli ulogu lovnih pasa. Poznatiji kao
       Lakonski pas, razvijen u Sparti i Kritski pas (na Kritu) ovi psi
       su bili elegantni ali brutalni lovci. Treći tip se može
       nazvati pretkom današnjih pasa za pratnju razonodu. Mali,
       sladak, miljenik dama, sa svrhom da pruži zadovoljstvo i društvo
       svojim vlasnicima.
       Najstariji kinolozi potiču iz ovog perioda Grčke.
       Aristokratski političar i vojskovođa Alkibijad je
       platio veliku sumu od sedam hiljada drahmi za jednog malog psa i
       sam mu otsekao rep, kako se navodi " da bi ga ulepšao" i time
       postavio temelj za današnje kupiranje pasa. Za samu kinologiju
       još značajnije mesto pripada filozofu i poštovaocu
       čvrstog i rigidnog uređenja Sparte, Ksenofontu. On je
       među mnogobrojnim delima jednu knjigu posvetio uzgoju i
       dresuri pasa i ovo delo književnosti se smatra prvim kinološkim
       dokumentom na svetu. Naravno ne smemo izostaviti i Aristotelovu
       "Istoriju životinja" koja sistematski obrađuje anatomske,
       fiziološke, morfološke i biološke i naposletku psihološke
       karakteristike životinja, među njima i pasa.
       Prvi književni klasik zajedničkog života čoveka i psa
       dolazi nam od grka. Jedano delo literature, poznato i
       izučavano vekovima: Odiseja. Odiseja prati priču
       ratnika Trojanskog rata koji korača dugim, poodmuklim i
       avanturističkim drumom ka svom domu. Stigavši prepušen niko
       ga ne prepoznaje. Niko do vernog psa Argosa kojeg je ostavio pre
       dugih dvadeset godina na odlasku u rat. Star i slep, ovaj
       izuzetni prijatelj veselo mašući repom umire na nogama svog
       gospodara.
       Kada je Zevs bio beba imao je psa "zlatno štene" po imenu
       Laelaps sa dužnošću da čuva budućeg kralja svih
       Bogova. Zevs je kako se veruje ovog izuzetnog psa, psa koji je
       uvek uspevao da uhvati plen, poklonio svojoj ljubavnici Evropi.
       Ona ga je u jednom trenutku dala Minosu kralju Krita, da bi
       uhvatio Teumesiansku lisicu, lisicu koja nikada nije mogla biti
       uhvaćena. I paradoks je rođen. Zevs umoran od dileme
       je obe životinje pretvorio u kamen da stoje zamrznute u
       večnoj poteri. Uz Zevsa, Artemida i Hekata su često
       prikazivani sa psima što u ulozi kompanjona u lovu što u ulozi
       kurira.
       Poslednji ali ne manje važni pas drevne Grčke je svakako
       Kerber. Strašni i užasavajući čuvar ulaza u Had, sa
       tri glave koji pušta svakoga da uđe ali nikoga da
       izađe.
       Psi ratnog Rima - Cave Canem
       Aleksandar Veliki i kasniji rimski imperatori su bili ljubitelji
       pasa. Bili su to rimnjani koji su prvi opremili svoje pse sa
       kožnim ogrlicama i velikim oštrim šiljcima kako bi se odbranili
       od drugih pasa i što je važnije u metežu bitke povredili
       jahačeve konje. Neki rimljani su išli dotle da su svojim
       psima stavljali ogrlice od srebra, drugi su pisali epitafe za
       svoje preminule ljubimce. Na ulazima u svoje domove bi stavljali
       mozaike sa likom psa i natpisom "Cave canem" što u bukvalnom
       prevodu znači "Čuvaj se psa". Imali su i posebnu rasu
       pasa kojima je bilo dozvoljeno da ostaju u kući i održavaju
       krevet toplim za svoje gospodare.
       Kako su slavni rimski putevi izgrađeni i prošireni,
       stražarske postaje su nicale i opremljivane malom ali uvežbanom
       milicijom i čoporom pasa čuvara. Svi putevi vode u Rim
       su konačno bili bezbedni za upotrebu. Psi u Rimskom carstvu
       nisu bili isključivo ratnici ili čuvari, rimljani su
       ih koristili i za vuču tereta te nije bilo
       neuobičajeno videti pse među volovima i konjima kako
       vuku kola svih veličina iz različitih delova carstava.
       Samo Cezar je bio javno opmenut da zanemarje svoju roditeljsku
       dužnost prema deci zarad afekcije prema psima.
       Na žalost kroz ceo period istorije rimskog carstva psima nisu
       cvetale ruže. Kada su Gali napali rimski kapitol na i opasnost
       nisu upozorili psi, već guske. Kasnije proglašene svetim
       kao spomen na taj trenutak, na dan gusaka svake godine rimljani
       su pse za kaznu vukli po ulicama.
       Psi u Indiji - Put do neba
       Druge kulture odvojene stotinama godina i miljama takođe su
       primetile lojalnost pasa u svojim legendama. Mahabharata je
       drevna idnijska priča o putovanju kralja Judušthira do
       neba. Kralj putovanje započinje sa članovima svoje
       porodice i vernog psa pored njega. Kada dostigne kapije neba
       kralj shvata da su jedini ostali on i njegov pas. Čuvar
       kapija raja mu govori da jedino on može ući, pas ne.
       Šokiran što saputnik koji mi je ostao veran do kraja puta
       neće biti prihvaćen u Raju Judišthira odlučuje da
       ostatak svog života provede na Zemlji. Ipak u pitanju je još
       jedan moralni test i dva prijatelja zajedno odlaze u raj.
       Nisu u svim kulturama psi predstavljani kao važna i uzvišena
       stvorenja. Na crne pse se gledalo sa podrozrenjem i smatrani su
       otelotvorenje zla. No Indiji to nije bio slučaj. Divlji,
       crni psi su smatrani svetim "Božijim psima", njihovo
       povređivanje je bilo zabranjeno i strogo kažnjavano.
       Psi velikog Kineskog zida - Fu pas
       U Kini su psi imali nesreću da budu žrtve religije i
       kultova., neretko na obrednim stolovima postavljeni kao žrtve
       bogovima. Čak i danas oštar odgovor Zapada je prisutan na
       drevnu kinesku podelu na pse čuvare, lovne pse i pse koji
       se jedu. Ipak ako zanemarimo kontraverznu i mučnu
       kategoriju broj tri psi su se u drevnoj kini cenili kao
       pomoćnici u lovu od samih početaka zemlje
       pirinča. Čak je postojao i upravnik štenara koji je
       kontrolisao brojnost, parenje i trenirao pse za carski dvor.
       Danas bi mnogi rekli da je Konfučije morala cepidlaka ali
       kinologija ga posmatra kao čoveka koji je imao psa. Tužan i
       skhran smrću svog ljubimca Konfučije je svom
       učeniku Zigongu rekao da njegovog prijatelja sahrani. Kako
       se konji sahranjuju u zavesama a psi u tendama, a on je
       siromašan i nema ni jedno ni drugo, pas je trebao biti sahranjen
       u strunjačama, tako da mu plemenita glava ne dodiruje
       zemlju.
       Crni pas je i ovde imao jak uticaj. Poznatiji danas kao Fu pas
       (iako lav) predstavljao je srećnu amajliju i smatran za
       životinju mitskih zaštiničkih sklonosti.
       Tekst je predviđen za časopis Pas. Sva autorska prava
       zadržana. Reprodukcija, kopiranje i izmene teksta zabranjene.
       #Post#: 1497--------------------------------------------------
       Re: Psi u drevnim kulturama
   DIR By: Sunyanicha
       Date: March 14, 2017, 12:07 am
       ---------------------------------------------------------
       I was skeptical about this, and fortunately I had the chance to
       read something I did not understand yet.
       *****************************************************
       Page 1 of 1